Kada su je 2004. umjesto u redovnu, uputili u specijalnu osnovnu školu, Lejla Ibrahimi (1997) već je imala odlične rezultate na inicijalnim testovima. Dijagnoza, cerebralna paraliza i sporije kretanje, presudila je da sistem tada izabere lakši put za sebe, a teži za nju.
Dvije decenije kasnije Lejla je doktorantica biologije na PMF-u u Sarajevu, autorica naučnog rada i istraživanja koje unapređuje nastavu. Međutim, šta je bila prekretnica? Prilagodba formata učenja, podrška okruženja i sufinansiranje Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom.
O čemu je priča i zašto je važna?
Ovo je hronika jedne “tvrde” inkluzije: kako su dijete i porodica navigirali kroz specijalnu osnovnu i srednju školu, kroz administrativne barijere i neusklađene nastavne planove, do budžetskog studija, magisterija i doktorata. A uloga Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom FBiH nije fusnota, nego mehanizam koji je akademske ambicije pretvorio u mjerljiv.
“Bila sam gladna znanja”
Iako je sve inicijalne testove riješila odlično, Lejlin put je usmjeren u Centar “Vladimir Nazor”. Razredi su mali, program prilagođen kognitivnim poteškoćama drugih učenika, a nju prati osjećaj da učenje ide presporo.
“Rekli su mami da se razvijam iznad prosjeka, ali zbog strabizma i sporijeg hoda bolje je da idem u specijalnu školu. Nažalost, morali smo ih i poslušati. Često mi je bilo dosadno, sve zadatke sam brzo završavala”.
Nakon što je Lejla završila osnovnu školu kao učenik generacije, u srednjoj školi slijedi hladan tuš: četverogodišnje obrazovanje, također specijalne škole, priznaje se kao treći stepen zbog neusklađenosti planova s redovnim školama. Njen san o medicini puca, ali psihološka procjena iz Centra za mentalno zdravlje okreće ploču.
“Procjena je pokazala: natprosječna inteligencija. Fizički limiti, da, ali kognitivno iznad prosjeka. To mi je objasnilo zašto sam bila ‘brža od programa’”.
Prelaz u redovni sistem: “Za 20 dana shvatili su da mogu više”
Zbog ogromne želje za visokoškolskim obrazovanjem, nakon više mjeseci administrativnih procedura, Lejla se probno uključuje u Srednju školu za okoliš i drvni dizajn (smjer ekološki tehničar). Sve to da bi mogla nakon završetka četverogodišnje srednje škole ostvariti svoj san i upisati fakultet. Vrlo brzo, profesori je formalno uvode u dnevnik i planiraju polaganje razlika.
“Imali smo test koji je razred pao, a ja sam ga uradila za četvorku. Iako nisam imala mikrobiologiju, ja sam jedina u cijelom razredu uspjela uraditi taj test. Tada je profesorica rekla: “Nećeš više gubiti godine. Dovoljno si ih izgubila”.
Prekvalifikaciju završava za godinu i po; po završetku, njena borba, trud i rad bivaju proporcionalno nagrađeni, Lejla dobiva zasluženu diplomu četverogodišnje srednje škole s maksimalnim prosjekom – 5.0.
PMF i promjena paradigme: format ispita, ne znanje
Nakon što je shvatila da je biologija njena najveća ljubav, Lejla upisuje Prirodno-matematički fakultet, koji za nju otvara novu barijeru: bolonjski pismeni testovi i sporo pisanje. Rješenje je ciljano, fer i mjerljivo — prelazak na usmene ispite.
“Ako želite ostvariti snove, ne odustajte. Bolest nije kraj; nijedno stanje nije kraj. Život ide dan po dan: bit će dobrih i loših dana, ali ključna je vjera u sebe. Mi kao društvo moramo naučiti prihvatiti različitost. Fondovi koji sufinansiraju obrazovanje osoba s invaliditetom su most do jednakih šansi i svako te šanse treba iskoristiti”, zaključuje Lejla.
Lejlin put je studija slučaja u stvarnoj inkluziji: kada institucije prilagode format (usmeno umjesto pismenog), kada škola prizna talenat (ulazak u dnevnik, polaganje razlika), a Fond adresira troškove trećeg ciklusa – dobijamo mjerljive ishode: prosjeke, objave, metode koje povećavaju razumijevanje u razredu. Njen uspjeh nije samo lični, već dokaz da društvo raste onoliko koliko uspije podići one kojima je najteže.
